Početkom 20. stoljeća prostor današnje općine Luka pružao je posve drukčiju sliku od sadašnje. U         Pluski su se još nalazile dvije kurije: Pluska Gornja, vlasništvo drevne hrvatske vlastelinske obitelji Ladany, pod čijim je patronatom osnovana nekadašnja župa sv. Roka u Krajskoj Vesi, i Pluska Donja, vlasništvo          obitelji Halper-Sigetski i sjedište porezne općine Pluska. U njoj je stolovao veliki županijski i kotarski         sudac Nikola plemeniti Halper-Sigetski (1798-1895). Uz njegovu se kuriju do šezdesetih godina prošloga    stoljeća nalazila drvena vodenica na potoku Lučelnica, a do danas se održala drvena kućica za služinčad. Na  nekadašnjem Halperovu imanju rodio se godine 1929. jedan od najpoznatijih suvremenih hrvatskih slikara     Ivan Lesiak, Kuriju Halperovih opisala je i čuvena Marija Jurić-Zagorka.                                                            

Obitelj Halper posjedovala je u središtu Luke i prizemnicu koju je Nikolina kćerka Antonija udova Specijari prodala i u njoj je 1874. otvorena pučka škola Luka.                                                                                               

U Krajskoj Vesi od 1790. godine bilo je sjedište župe svetoga Roka. Župna je crkva bila drvena i nalazila se na mjestu sadašnje kapelice sv. Florijana. Oko nje se nalazilo groblje, a uz nju i sajmište. Župni je dvor bio    na mjestu kuće Antuna Zebića koji je ostavio i prvu, kratku, rukom pisanu kroniku župe sv. Roka. Godine       1857. drvena župna crkva je izgorjela.                                                                                                                                                                    

Vadinski vlastelin Ladislav Modić opskrbio je župnika odjećom i drugim potrepštinama i za gradnju nove crkve darovao svoj vinograd „Krajšak". Međutim je nakon duljega vijećanja, u kojemu su, uz                predstavnike Zagrebačke biskupije, sudjelovali Nikola Halper, Ferdo pl. Krajačić, župnik u Kraljevcu    na Sutli koji se rodio u kuriji Domahovo, Ladislav Modić i drugi, odlučeno je da se nova župna crkva     gradi u središtu Luke. Tako je i bilo i 1864. godine u za ono vrijeme nevjerojatno kratkome vremenu      dovršena je prekrasna nova crkva sv. Roka, najveća od Zagreba do Krapine. Uz nazočnost svih            ondašnjih uglednika našega kraja i velikog broja drugih uzvanika posvetio ju je 18. kolovoza te godine    zagrebački biskup Josip Mihalović. Tako je župa sv. Roka u Luki dobila blagdan „Posvetila".                      

U Žeincima, na brežuljku pored zaseoka Tuđmani (gdje se 1865. rodio djed prvoga hrvatskoga             predsjednika Franje Tuđmana Ivan Tuđman, koji se poslije „priženio" u obitelj Marec u Veliko              Trgovišće), još je ranije nestalo manje vlastelinsko dobro Preteršje koje je pripadalo obitelji Novak. A  na potoku Luka, između zaseoka Ferenčaki i Halambeki, na lokalitetu koji se još i sada naziva „Pod       mlinom" također se nalazila drvena vodenica. U Žeincima svakako treba posebno spomenuti naselje       „Halambeki": na prekrasnoj blagoj uzvisini smjestio se niz drevnih drvenih kuća: u tom zaseoku nema još ni jedne jedine „zidanice". Bilo bi hvalevrijedno kada bi tko god poradio na tome da se cijelo ovo          naselje očuva u njegovu današnjem obliku kao ambijetalna muzejska vrijednost. Hrvatski slikar Edo       Kovačević je, putujući kroz Žeince, odmah, zapazio neobičnu ljepotu toga zaseoka i ovjekovječio ga na platnu koje je nazvao „Žeinci". U tome prelijepom selu rođen je i otac naše poznate pejzažne arhitektice Mire Halambek-                                                                                                                                                                                                               Wenzler                                                                                                                                                                                                                                    

Od glavne ceste u Žeincima, uz potok Luku još je početkom 20. stoljeća vodila prema „Gradu Vadini"    cesta od drvenih pragova. Nije poznato je li cesta cijelom svojom dužinom bila aleja koju su s obje       strane omeđivale goleme stare jele, ali od tzv. Petkova mosta do dvorca Vadine jest: još se sjećam         prastarih vitkih stabala koja su pedesetih godina prošloga stoljeća nestajala jedno za drugim.                 
                                                                                                                                                  

„Grad Vadina", čiji su se ostaci očuvali do danas, bio je jednokatnica, dugačka četrdesetak metara, koja se u povijesnim ispravama spominje već poslije 1500. godine pa je tako, uz dvorac Radakovo, u kojemu je između ostalih stolovao i hrvatski ban Petar Erdody (1504-1567), zacijelo bio jedna od najstarijih       građevina toga područja. Cijeli prvi kat bio je građen od drveta, s dugačkim drvenim trijemovima , a i    krov je bio drven: debele drvene grede pokrivene nabijenom zemljom. Negdje sedamdesetih godina        prošloga stoljeća srušena je i tzv. „kolnica", prizemnica širokih zidova u kojoj su se čuvale vlastelinske    kočije. Dobro još pamtim posljednju kočiju koja je žalosno trunula ispod višestoljetne lipe ispred           dvorca.                                                                                                                                       

U Gradu Vadini po nekim se izvorima 1625. godine rodio kajkavski pjesnik Matija plemeniti                  Magdalenić, poznati prevoditelj s madžarskoga. U Vadini je neko vrijeme živio vadinski zet i muž           Barbare plemenite Bušić ,,de Vadina", Stjepan pl. Ožegović, protonotar, otac Metela Ožegovića           Barlabaševačkoga, jedne od ključnih figura hrvatskoga političkog života u doba ilirizma. Stjepanova        kćerka Vilhelmina Ožegović, udata Fodroczv, ostala je u sjećanju žitelja Vadine kao tragična heroina:    umrla je nesretnim slučajem u 26. godini života i pokopana na groblju u Strmcu. Ivan Kukuljević             Sakcinski zapisao je u svojim „Nadpisima sredovječnim i novovjekim na crkvah, javnih i privatnih          sgradah...", Zagreb 1891, natpis na njezinu nadgrobnom spomeniku kao jedan od najdužih i najdirljivijih grobnih natpisa u Hrvatskoj.                                                                                                          

Vilhelminina kćerka Ljudmila udala se za turopoljskoga plemića Ladislava Modića (1822-1897), koji je do smrti živio u Vadini, a pokopan je u Žeincima, na groblju sv. Duha, gdje mu je grob još prije tridesetak           godina, uza sam ulaz u groblje s desne strane, obilježavala lipa. Ladislav Modić u mladim se danima, zajedno sa svojim ocem Adalbertom, poslije varaždinskim podžupanom, isticao u burnim političkim zbivanjima          zagrebačke županije četrdesetih godina 19. stoljeća. Kao posljednji vadinski vlastelin ostao je upamćen kao dugogodišnji školski nadzornik u novoosnovanoj pučkoj školi u Luki, član odbora za izgradnju nove župne     crkve u Luki (1862), crkveni dobrotvor i hortikulturni entuzijast: na njegovu je inicijativu oko Grada Vadine bio uređen prekrasan perivoj, a nedaleko kurije, na ulazu u lokalitet Dol, uz šumu Krč steralo se jezero koje je poslije Ladislavove smrti isušeno i pretvoreno u livadu, ali se još i sada nazire prokop kojim je iz njega     ispuštena voda. Osim toga zasluga je Ladislava Modića što je Vadina imala i veliku crnogoričnu šumu: svako je domaćinstvo u Vadini moralo zasaditi i uzgojiti 20 crnogoričnih stabala pa je Vadina u njegovo doba bila  jedno od rijetkih mjesta u Gornjem Zagorju obraslo gustom crnogoričnom šumom. Poslije       njegove smrti, sve do naših dana, nemilice su se za Božić sjekli vrhunci, pa i cijela stabla tako da danas          vadinskoj crnogorici gotovo da i nema traga.                                                                                                           

Sve do prošle godine, na putu od Grada Vadine do nekadašnjega vadinskoga groblja u Strmcu, u blizini            zaseoka „Bartoli" nalazio se rijedak primjer prastare minijaturne zagorske kleti: skromna i neugledna,             šćućurena uz nekadašnji vinograd Petra Požarića (1837-1913), mojega pradjeda koji je kao „gospodski         vrtlar" posljednji njegovao perivoj oko Grada Vadine, kletica je srušena i pretvorena u hrpicu građevinskoga materijala.                                                                                                                                                                    

Tako se u Vadini od svih njezinih povijesnih vrijednosti očuvao još jedino dio nekadašnje kurije i dvadesetak drvenih kuća, razbacanih po brežuljcima, prostorno najvećega i povijesno najpoznatijega sela u općini Luka. Kako se i te nujne hižice jedna za drugom nemilosrdno ruše, bio bi možda pravi trenutak sada, kada se donosi novi prostorni plan uređenja općine Luka, da znalci i nadležne osobe upozore na prekrasne pejzaže Vadine, Žeinaca, Pluske i ostalih sela općine Luka, na očuvani prirodni okoliš, potrebu održavanja skromnih spomenika zagorske seljačke arhitekture i rekreacijske potencijale toga područja. Naš se kraj nalazi dovoljno blizu hrvatske metropole za korištenje svih prednosti koje ta blizina sa sobom donosi, a opet i dovoljno daleko za očuvanje svoga netaknutoga prirodnog izgleda. Hrvatsko je Zagorje stoljećima predstavljalo ladanjsko izletište zagrebačkih i drugih velmoža. Kočijama i konjima napuštali su grad i ljeta bi uglavnom provodili na ladanju, to jest, sefu. U Vadinu se primjerice rado dolazilo u lov, ribolov, na jahanje i u šetnju. Nekadašnje bi se šetnice i danas vrlo lako obnovile. Zahvaljujući modernim prometnicama može se danas iz središta Zagreba stići za dvadesetak minuta: u onomu u čemu su uživali nekadašnji vadinski vlastelini zasigurno bi uživali i umorni i smogom ozlovoljeni stanovnici Zagreba. Trebalo bi samo obnoviti napuštene drvene kuće i malo iskrčiti stare putove. Daleko od glavnih prometnica, sa svih strana okružena šumama, zaštićena bi vadinska kotlina bila idealna, pejzažno prelijepa pozornica za seoski ili zdravstveni turizam (dom za umirovljenike, tzv. Schraberovi vrtovi), ekološka seoska gospodarstva, sadnju rijetkoga ljekovitog bilja ili naprosto šetalište i odmorište za umorne gradske i prigradske žitelje 21, stoljeća.

Preuzeto iz Lučkih novina br 13.
Napisala: Štefanija Halambek

DODAJTE OVU STRANICU U SVOJ FAVORITES

PORUKA AUTORU

OBAVIJESTI
PRIJATELJA O OVIM STRANICAMA